THINK public SPACE Natječaj / 2015.

"Mass man"

Status
Finalisti
Tim
Kristina Bartolić, Marja Mia Kolendić, Anita Krmek, Maša Medoš
Lokacija
Zagreb

Tema javnog prostora je tema društva. Javni prostor kao takav  ne postoji bez njegovog konzumenta - društva. Upravo zbog toga, problem javnog prostora ili bar njegov moderni paradoks je zapravo paradoks današnjeg, modernog društva. Postali smo ono što Rob Riemen naziva «masovnim društvom». Skup nezainteresiranih nihilista uvjerenih u vlastitu važnost, paraliziranih strahom od istinske slobode i vječno zabavljenih vlastitim nagonima, željama i niskim strastima. Nestala je težnja za univerzalnom istinom i univerzalnom ljepotom, nestali su humanizam i tradicije liberalne demokracije. Prije njega su do tih zaključaka već došli veliki mislioci kao Goethe i de Tocqueville, te poslije Ortega y Gasset koji je samom problemu dao i ime. Međutim, Riemen sintetizira i u današnji kontekst postavlja jednadžbu. Najvažniji atom takvog društva – pojedinca – naziva «čovjekom mase». Njegov naziv upućuje na kakvoću, ne na količinu. 

«Čovjek mase pojavljuje se u svim društvenim slojevima, među siromašnima i bogatima, učenim i neukima... Čovjek mase ne želi biti suočen, a kamoli opterećen duhovnim vrijednostima. Nema toga kriterija, vrijednosti ili istine koja bi mogla biti uzdignuta iznad njega i koja bi mu mogla nametati ograničenja. Čovjeku mase život uvijek treba nuditi lagodnost i obilje, on ne poznaje tragičnost postojanja. Sve je dopušteno jer nema ograničenja. Duhovna naprezanja nisu potrebna. Čovjek mase pun je samoga sebe i ponaša se poput razmaženog djeteta. Slušati, kritički propitivati svoje mišljenje, voditi računa o drugima, također nije nužno. Sve to jača njegov osjećaj moći, žudnju za vladanjem. Samo su on i takvi poput njega važni, ostali se moraju prilagoditi. Stoga je čovjek mase uvijek u pravu i on ne treba argumentirati. Nevješt u jeziku razuma , a i nespreman da se u njemu izvješti, on poznaje samo jedan jezik, jezik tijela: nasilje. Ono što je drukčije, što je izvan njega, ne smije postojati. Gnuša se toga da bi bio drukčiji od mase. On se prilagođava- izgledom vladajućoj modi, a mišljenjem masovonim medijima kao ugodnim pomagalima. Istodobno se ne može i ne želi izdvajati. Čovjek mase ne razmišlja. Slobodan od svakoga duhovnog napora, svakog kriterija ili istine kao vodilje, besciljno vrluda životom. U nedostatku duhovne vodilje hvata se težine mase da ga ona vodi kroz život. « (Riemen, 2011:15)

Više...

Istovremeno sa Rimenovim viđenjem modernog društva i čovjeka kao pojedinca više je nego ikad aktualna teza o nestanku autentičnog javnog života kakvog je Europa poznavala stoljećima. Teza o nestanku javnog čovjeka koju Richard Sennett iznosi u svom istoimenom djelu.

«Urbanisti tek moraju naučiti duboku istinu koju su uočili konzervativni autori, ali su je upotrijebili u pogrešne svrhe. Ona glasi da ljudi mogu biti društveni samo kada su nekako zaštićeni jedni od drugih. Bez prepreka i granica, bez uzajamne distance koja tvori bit impersonalnosti, ljudi su destruktivni. Nije tome tako zato što je «čovjekova priroda» pakosna- to je konzervativna greška- nego zato što kultura koju rađaju moderni kapitalizam i svjetovnost na kraju djeluju tako da bratoubilaštvo postaje logično kad ljudi prisne odnose koriste kao osnovu za društvene odnose. Mrtvi javni život, i pervertirani život zajednice, koji muče zapadno buržoasko društvo, na neki način predstavljaju anomaliju. Pitanje je kako prepoznati simptome naše osobene bolesti, koji su isto tako u raširenim shvaćanjima ljudskog raspona i dobre zajednice, kao i u krivim shvaćanjima impersonalnosti per se kao moralnog zla. Ukratko, kad planiranje grada nastoji popraviti kvalitetu života tako što ga čini prisnijim, samo projektantovo mnijenje o ljudskosti stvara upravo onu sterlinost koju bi trebalo izbjeći.»  (Sennett, 2015:363)

Planiranje  javnih prostora  koji prkose ovim suvremenim društvenim analizama ne želi raširiti svoju auru vernakularno, proširiti te iste plohe i ulice, već zgusnuti atmosferu javnog života na nekoliko kvadrata. Intenzivirati taj molekularni javni moment  susreta s bliskim prijateljem ili samo površnim poznanikom, prosvjednički marš ili umjetnički performans. Zato cijelu tu platformu dižemo vertikalno, u vis. Sam izbor vertikale nije isključivo zbog očitog vizualnog podražaja kojeg nam on nameće da ga primijetimo ili da ga koristimo. On je tu i zbog simbolike jednog grada, da nas od bezvezarije ustajalog trga baci u vrtlog vertiga ili nam uzrokuje mučninu. Njegova poanta je da na nas djeluje, emotivno ili fizički. Postavljanjem simbolike obeliska definiramo prostor. U maniri pape Siksta V., jezgrovito ga mijenjamo bez puštanja da sam prostor oplače svoje mrtve, da preboli svoje zgurene putove, svoje ceste. Samim činom postavljanja takvog repera u prostor nasilno dajemo do znanja da je od tog trena prostor zauzet javnošću. Toranj se pojavljuje kao točka, žarište plohe kojima su gradovi definirani. Vanjske plohe - trgovi, parkovi, peroni, sletne piste, ili unutarnje - dnevni boravci, šoping centri, teatri. Gradove definiraju  i linije i potezI -ulice, smjerovi kretanja, tramvajske pruge. To su dimenzije koje stvaraju njegove granice, čine nam vizualne i fizičke prepreke ili nas motiviraju da ih koristimo i razgrabimo. 

Kakva arhitektura odgovara erektiranom javnom prostoru? Ona arhitektura koju je oblikovala "radnja", koja mijenja svoj oblik i mjesto, koja svoju smisao nalazi na više prostora odjednom i ne zanima ju lokal-patriotizam. Svoje prve susjede, oronule fasade naprasno napušta i odlazi u hladovinu lipa. Pa ju ušuška plakanje mora, ili ju budi slijetanje aviona... Toranj je suvremeni nomad i prilagođava se prilici. Ali i priliku prilagođava sebi. Donosi dobre stvari na novo mjesto, donosi prostor za razgovor, za ponovni susret sa neznancem. Donosi teatar, zaboravljene kulise za čovjeka javnog života koji je nekada obitavao. Prostori koji se nižu kretanjem po vertikali donose različito ćutanje samoga prostora, atmosfere i ljudi oko sebe i prepuštaju čovjeku svoju namjenu. Toranj pokušava homo fabera izbaciti iz svoje zone komfora i ubaciti ga u vrtlog nečeg novog, nečeg što još ne zna da mu je potrebno. Otežavanje samog čina penjanja svakim korakom, također doprinosi na vrhu nužnom zagledavanju ne u nebo ili u vidike grada, već prema dolje, prema sebi i onome što smo putem doživjeli u naučili. Pokušaj da se od odgovornog i zauzetog homo fabera, čovjeka koji nema vremena pretvori u čovjeka sklonog igri, radoznalosti i otkrivanju onoga što nam je svima urođeno i što smo s prvim dahom napravili. Igra. 

Homo ludens je važan dio naše osobe kojeg stalno niječemo jer ne pravi lovu ili se glupira ili trati vrijeme. Ali igra i različite uloge koje igrom tumačimo potrebne su nam da bi bili izražajni za druge, i da bi uživali u društvu jedni drugih, a to je ono što grad traži od nas. Toranj, koji čovjeka poziva na igru, bi nas tako trebao podsjetiti na prvu stepenicu društvenosti: pitanje, pozdravljanje, predstavljanje, ćaskanje i povratiti izgubljenu "geografiju javnosti".

 

Riemen, R. (2011), Vječiti povratak fašizma, Zagreb:Tim press

Sennett, R. (2015), Nestanak javnog čovjeka, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk

Krznaric, R. (2014), Kabinet čuda, Zagreb: Planetopija

Gehl, J. (1987), Life between bulidings-using public space, New York: Van Nostrand Reinhold company 

 

THINK public SPACE / "Mass man" / 2015